Na putu prema vječnom miru

Immanuel Kant svoje je kapitalno djelo, koje mudre glave i danas razmatraju s krajnjom ozbiljnošću, započeo zafrkancijom. U tekstu pod naslovom K vječnom miru Kant je, u samo šezdesetak tisuća znakova, načinio nacrt svjetskog poretka, koji je poslužio i kao ideja za osnivanje Ujedinjenih naroda. Čovjek bi mogao staviti ruku u vatru da to nije baš tako zamislio.

Djelo počinje pričom o gostionici na rubu groblja koja se zove K vječnom miru. Kant se pita je li gostioničar možda doista imao na umu ideju vječnosti koja okuplja sve s obje strane grobljanskog zida. Ukočeni hrvatski jezikotvorci, koji ne mogu podnijeti da šala i smrtno ozbiljne stvari mogu ići ruku pod ruku pa formalizmom ubijaju kreativnost, njegovo su djelo preveli s Prema vječnom miru. Time su zanemarili namjerno banaliziranje koje ni Hrvatima nije nepoznato i nazočno je čak u, doduše neformalnom, nazivu krčme K veselom mrtvacu.

Kant je jedan od posljednjih klasika političke misli koji su se bavili idejom idealnog poretka. Današnji, ako ih uopće ima, to više i ne pokušavaju, pogledajmo samo Henryja Kissingera i njegovo kapitalno djelo, debelu knjižurinu o diplomaciji. Kant je pisao nacrt općeg mira tristo godina nakon što je ­Niccolò Machiavelli pridržao zrcalo čovječanstvu i ukazao na porive koji pokreću svijet, zbog čega ga mnogi i danas sotoniziraju.

Kantova šala koja je postala politički program

Teoretičari politike kroz cijelu poznatu povijest pokušavaju odgovoriti na pitanje kako uspostaviti red, poredak s normama koje bi bile prihvatljive i obvezujuće za sve. A pogledajmo stanje svjetskih mirovnih napora. Rusi u svakome vide potencijalnog neprijatelja, njihova vanjskopolitička doktrina već je stoljećima zasnovana na strahu da će ih netko napasti, kao i na ideji „ruskog svijeta“ koji nadilazi državne i etničke granice. Ako se upitamo što misli Ruska pravoslavna crkva, ona će bez uvijanja reći da je bombardiranje Ukrajine mirovni projekt. Kinezi se čvrsto drže vlastite ideje reda, koja je također preživjela stoljeća i koja je jača od svih vrijednosnih sustava. Dobar dio svijeta, s iskustvom kolonijalnih posjeda i bez iskustva kolektivne političke odgovornosti, snalazi se kako zna i umije. Zapad, kojemu je vlastita normativna podloga postala teret u suočavanju s dinamikom suvremenih trendova, sve se manje zanosi idejom da može demokratizirati svijet. Trenutačno je u dvojbi treba li koga napasti ili s njim trgovati. Europa čak ne uspijeva izići na kraj sa sobom, unatoč silnoj želji ne može integrirati Srbiju koja veličanjem ratnog zločinca Ratka Mladića i dalje pokazuje da zajedno s nekolicinom susjeda želi ostati rupa koja zjapi usred zemljovida europskog vrijednosnog, institucionalnog i gospodarskog reda.

Ideja nacionalne države svojedobno je poslužila kao prikladan okvir za razvoj slobodnih, demokratskih društava u Europi. Zajedničke, tradicionalne norme unutar zapadnih društava u 20. stoljeću predstavljale su podlogu ustavnog poretka, sustava koji jamči stabilnost institucija, ulijeva povjerenje u njih i obvezuje na njihovo poštovanje.

Svijet bez zajedničkog nazivnika

U međuvremenu, nacionalni identiteti blijede uslijed migracijskih kretanja, trgovačkih mehanizama i komunikacijskih kanala, a društvo koje umjesto lokalnog i nacionalnog postaje sve više globalno, ne pronalazi zajednički nazivnik koji bi jamčio stabilan poredak.

O čemu onda uopće pričamo kad se uporno pozivamo na mirotvorstvo, na razumijevanje i slogu, čak na razum? O čemu govori papa, dok tvrdi kako je mir moguć? Htjeli mi to priznati ili ne, on se i kao državnik ponajprije obraća kršćanima. Onima koji vječni mir vide malo šire od ovosvjetskog horizonta. Nije da Crkva zanemaruje sebične i u svakom pogledu nesavršene motive koji pokreću poluge ovoga svijeta, ona samo nastoji u čovjeku probuditi svijest o spasenjskom projektu. A to što ni drugi ne shvaćaju ozbiljno kršćane, kao što ni kršćani uglavnom ne uzimaju ozbiljno same sebe i svoju ulogu u svijetu, nije samo papin problem. Svijet ne može biti savršen, jer čovjek nije savršen. No nada u bolji svijet na ovome svijetu time nije pokopana. Samo, temelji mira kao općeg stanja društva nisu u poretku, nego u pojedincu koji, prije nego što uopće krene u izgradnju društvenih odnosa, ponajprije sklapa mir sa samim sobom.

U tom smislu i Kant se malo preračunao. Iako je, kao pobožni pijetist, svoje teze raspredao snažno se oslanjajući na savjest, na odgovornost i unutarnju slobodu, nije se odveć obazirao na činjenicu da mnogi ljudi nemaju sluha za njegov normativni sustav. I da su pragmatičnost i oportunizam, kako god okreneš, u stanju u korijenu suzbiti svaki idealizam. Iako Kanta valja shvatiti krajnje ozbiljno kad je gostioničarevu ideju vječnog mira protumačio kao dobru šalu. Oružje, rekao bi papa, ne može imati posljednju riječ, a perspektiva bi mogla biti šira od našeg pragmatično oblikovanog horizonta. A do tada, razvoj onoga što se, s ironijom ili bez nje, naziva obrambenim potencijalima, činit će važan dio bruto domaćeg proizvoda. Pritom valja u svakom trenutku biti spreman s bilo kim sklopiti mir i, krajnje pretenciozno, nazvati ga trajnim.